Nakon pada "real" socijalizma, nametnut je stav da je vlast gazde, preko gazdinog kapitala, jedini efikasan način poslovanja, i istovremeno jedini legitiman, jer je sve drugo povratak u prethodni, omraženi sistem. Ovaj tekst je imao namjeru jednostavnim podacima otkloniti oba ova stava. Prosto je pokazano na masovno i uspješno postojanje nečeg drugog, i to u sofisticiranim granama privrede, na onoj strani svijeta koja je danas obavezan uzor. Tekst je stajao na sajtu Powerbreaker, koji je postojao 2000/2002. (Podaci su osvježeni.)  

 

Samoupravljanje (potpuno ili djelomično) na Zapadu

Neke informacije:

Po programu ESOP u SAD ohrabreno je povećano učešće zaposlenih u preuzimanju dionica. Po ovom programu do dionica je došlo 11 000 000 zaposlenih. Poduzeća sa ESOP-om rastu oko 2,5% brže, a povraćaj uloženih sredstava je 2,7% brži nego što bi inače bio slučaj, dok poduzeća koja spajaju vlasništvo zaposlenih i učešće u upravljanju rastu oko 10% brže.

U 30% slučajeva u vlasništvu zaposlenih se nalazi većina kapitala poduzeća. Ukupno vlasništvo kroz ESOP planove je 2006. dostiglo 600 mlrd $.  

Vjerojatno najpoznatiji slučaj je Mondragon u Baskiji u Španiji. Radi se o udruženim kooperativama sa 78 000 zaposlenih, od čega 81% članova kooperative (imovina 23 mlrd evra, prihod 12 mlrd evra). Za razliku od ESOP-a u SAD koji je nastao sa idejom “osvježavanja” kapitalizma dodatnim brojem “kapitalista”, mondragon sadrži i samoupravnu ideju (ili ideologiju), te je vjerojatno zbog toga jedan od rjeđih primjera koji osim vlasništva zaposlenih sadrži i ideju materijalne jednakosti kao osnove jednakosti u upravljanju, koja je operacionalizirana u jednakom udjelu u vlasništvu i rasponu primanja 1 : 3 (kasnije prošireno na 1 : 4,5). Mondragon sadrži svu potrebnu organizacionu ”infrastrukturu” za demokratsko odlučivanje.  

Još par primjera: u pravcu “okrnjenog” samoupravljanja idu John Lewis Partnership iz Britanije, trgovačka firma sa 68,000 “partnera” (prihod 6,4 mlrd funti), i SAIC u SAD, najveća istraživačka i hi-tech firma u vlasništvu zaposlenih (prihod 8 mlrd $). John Lewis Partnership je nastao poklonom vlasnika zaposlenima, a SAIC inicijativom grupe naučnika i istraživača sa željom da kontroliraju rezultate svog rada. “Okrnjenost” u slučaju SAIC-a proizlazi iz ideje da se zaposlenima upisuju dionice prema njhovom doprinosu kompaniji, dakle radi se o samoupravljanju sa nejednakim samoupravljačima. U slučaju John Lewis Partnershipa svi zaposleni imaju jednak glas, ali se radi o svojevrsnoj “bonapartističkoj” varijanti samoupravljanja, naime u pitanju je izuzetno teška smjenjivost generalnog direktora. (Kao što su postojale razne diktature nad buržoazijom, a u interesu te iste buržoazije, tako je ovdje zamišljena diktatura nad radnicima u interesu samih radnika.)  

U pravcu jos egalitarnijeg samoupravljanja – kako po materijalnoj dobiti tako i prema učešću u upravljanju – idu izraelski kibuci. Ovdje je prihvaćeno staro komunističko načelo: svako prema mogućnostima, svakome prema potrebama, ali, u okvirima mogućnosti zajednice. Svi članovi imaju ista primanja, iste materijalne uslove, bez ikakve prednosti koja bi bila povezana sa doprinosom zajednici. Ukoliko neka materijalna dobra nije moguće podijeliti na jednak način, kao npr. stambeni prostor, gdje su nove građevine komfornije od starih, tada se prvenstvo priznaje prema stažu u kibucu. (ne znam da li je potrebno napominjati da kibuci prilično uspješno posluju?) 

Inače, uz ove samoupravne (“worker owned”, “employee owned”) kooperative obično se na ovim raznim sajtovima pojavljuju i tzv. “consumer owned” ili “producer owned” cooperatives, dakle u vlasništvu korisnika ili “proizvođača” (ovo posljednje u stvari označava sitne posjednike). Iako se radi o nesumnjivo zanimljivim grupnim poduhvatima, u ovim slučajevima se ne radi o samoupravljanju zaposlenih. Naime, u prvom slučaju su u pitanju neke vrste grupno-privatnih inicijativa za osnivanje svojevrsnih limitiranih javnih službi – limitiranih, naravno, na korisnike koji su članovi kooperative, dok su u drugom slučaju u pitanju svojevrsne asocijacije ili servisi malih privrednika, koji im koriste za određene usluge u radu i lakše nadmetanje sa krupnim kapitalom.